PDF Ispis E-mail

Islamsko-šerijatsko sklapanje braka – Nikah


(autor: Mustafa Spahić)

 

Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoje osnovne okvirne propise, bez obzira na različitost oblika. Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š. i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:


• šurutun-nikjah – preduslovi za sklapanje braka i
• erkanun- nikjah – uslovi pri sklapanju braka.


Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikjah, tj. da kao zaručnici budu:


• slobodne, (hurrijjet)
• da su duševno i umno zdrove (akl),
• da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
• da postoji slobodna volja zaručnika (ridai tarefejn),
• vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
• da mladić u izvjesnim slučajevima bude (akram) dostojna prilika djevojci,
• ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekad i samog zaručnika,
• međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
• da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š.


Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.
Uslovi pri samom sklapanju braka – erkanun-nikjah su:


• ponuda bračne zajednice (idžab),
• prihvatnje bračne veze (kabul),
• očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
• kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
• vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvat braka i
• da se pri vjenčanju ugovori mehr.


Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni – brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen izeđu muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.


Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:


• punoljetni (a ne djeca),
• umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
• da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.


Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:


• duševno i umno poremećene osobe,
• potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
• totalno pijane osobe i
• nemuslimani.


Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur’anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići.

 

 Činjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi daje mu veliki značaj i težinu i zato on nipošto nije jedan obični formalno-pravni ugovor kao kupovina kuće, ali s obzirom da je ipak vrsta ugovora i sporazuma dvije strane, on nije ni kršćanski sakrament, sveta tajna i sveta neraskidiva bračna veza onih koji su vjenčani na zemlji da su svezani i na nebu.

 

 Pod tačno određenim, na vjeri, moralu i šerijatsko-pravnim propisima utemeljenim razlozima, brak je u islamu ipak raskidiv. Islam na svaki način učvršćuje brak, svim svojim propisima čuva njegovu čistotu, ali kao vjera istine i realnosti, bez utopije, fantazije i idealisanja stvarnosti dozvoljava u opravdanim situacijama, za razliku od kršćanstva razvod braka.


Za razliku od građanskog laičkog zakona koji bez ikakvih razloga dopušta razvod braka Vjerovjesnik ističe: “Nemojte tražiti razvod braka bez opravdanih (na vjeri i šerijatu) razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio – najviše mrzi razvod braka. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost, nemojte se prenagliti. Promislite. Možda vam je Allah baš u tome ukazao vašu sreću. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa prema tome poštujte Allahovo povjerenje.”


Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur’an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene:


“O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”(En-Nisa, 19).


Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.

 

ŽENINA NAKNADA I ZAŠTITA U BRAKU (MEHR)

 

Ilako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. Ugovor o visini mehra se mora odrediti u toku sklapanja braka. U šerijatskom pravu mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Mehr se zasniva na Kur’anu i Hadisu.


“I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4)


Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti.


Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti.

 U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:


• u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
• poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
• u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.
U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:
• kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
• kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
• kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
• kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
• kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
• kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
• kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.


Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr.


To će biti:


• kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
• kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
• ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
• ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.


Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža.

 

AKT VJENČANJA

 

Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti. Hadis je tu izričit: “U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće: riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva.”


Medutim, pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-građanski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži određenu i jasnu proceduru. U periodu od 1887-1945. kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje svi preduslovi prije (šurutun-nikjah) i uslovi koji su potrebni pri samom činu sklapanja braka (erkanun-nikjah).

 

 Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.


Pošto se takva građanska vjenčanja sa stajališta islama vrše na nepotpun a nekada i nedopustiv način to je svakom muslimanu obavezna dužnost da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i vjersko-šerijatsko vjenčanje.

 

To je potrebno da učine svi oni koji su od 1946. sklopili samo građansko a ne i šerijatsko vjenčanje iz tri posebna razloga:


• brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.,
• svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani i
• pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela.


Ništa od toga pri građanskom sklapanja braka nije bilo, jer se on svodi na najobičniji ugovor. Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene a građanski sud dopušta da oba svjedoka budu žene. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka.

 

Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima već su isključivo izvršili građansko vjenčanje od 1945. do danas trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Islamska zajednica će morali posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka, što unazad pola stoljeća, kako iz objektivnih razloga tako i iz subjektivnih slabosti, nije bio slučaj.


Kaže Vjerovjesnik a. s.: “Obavljajte vjenčanje i sklapajte brakove u džamijama”.